Dok jezik živi živi i narod. Dok naš jezik, čakavica, polako nestaje. Čakavicom se ne Braču sve manje priča. Zato ne smijemo ostati prekriženih ruku ili kukati što se više ne govori tim jezikom, jezikom naših predaka, očeva i majki. Naša mala družina odlučila je nešto učiniti, prvi naš korak je časopis ČA. Za njim je prirodno došla i škola čakavice koju je pokrenuo Josip Jakšić u Dračevici, a vodi je dr. Lucija. Nadam se da će se iduće jeseni opet nastaviti i taj projekt i da će biti što više polaznika.

Časopis ČA je mjesto gdje su već, a nadam se u idućim brojevima će još više bračkih autorica i autora naći svoje mjesto. Odlučili smo uključiti i dječje radove, po dva iz svake osnovne škole.

Čakavica sjedinjava sva bračka mjesta koja njome govore. Pa tako i ova druženja na kojima predstavljamo časopis ČA čine jedan bitan korak prema ideji da se Bračanima osvijesti potreba očuvanja ovog jezičnog izraza. Osim lijepih druženja ovdje ćemo čuti radove naših domaćih autorica i autora.

Dr. Petar Šimunović, naš dragi Bračanin, jedom je rekao: „Hrvatski jezik najvažniji je spomenik cjelokupne hrvatske kulturne baštine, mi drugoga jezika nemamo, izgubimo li ga, izgubili smo sebe.“ Isto je sa čakavicom, ako izgubimo čakavicu izgubit ćemo dio svoga identiteta. A Artur Bogadasarov će dodati: „Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik.“ I još jedan veliki citat: „Jezik, čist materinji jezik poznavati je prva i najglavnija dužnost svakog pisca. Tko ga ne poznaje, može biti uman, odličan, zanimljiv čovjek, ali dobar, uspješan pisac ― nikada.“

Za kraj ću se poslužiti riječima pokojnog književnika Mirka Kovača, možda će ga se stariji sjetiti, on ovako kaže: „Jezik nije ni propis ni zakon kojeg se morate po svaku cijenu držati, nego fleksibilna živa stvar kojoj se prilagođavate. Ja sam prolazio sve jezične faze i varijante, nekad sam bio prinuđen na to, nekad sam to činio svojom voljom. Mijenjajući narječja, pa i sve druge jezične varijante, samo sam obogatio jezik, to mi je pomoglo, a ne odmoglo.“

Započet ću pomalo dramatično, ali pitanje i jest dramatično: Tko nam može zabraniti da pričamo svojim materinjim jezikom? Neki će nam se nasmijati jer želimo sačuvati naš stoljetni način komuniciranja? Neka oni što ne razumiju našu strast prema Bračkoj čakavici vide što je govorio Ivan Kukuljević Sakcinski u vremenima kad je Hrvatski jezik bio zabranjen u institucijama:

„Višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti…“

Naša čakavica nestaje. Ovakvim tempom još dvije do tri generacije i nitko se više na Braču neće sjećati kako se govorilo. Čakavica je jezično bogatstvo Hrvatskog naroda i zato ma što nam govorili dužni smo je čuvati.

Par riječi o jeziku:

Mnoge su suze prolivene nad tekstovima velikih pjesnika i književnika. Pjesnik i književnik mora iznijeti najdublje zakutke svoje duše. On mora misliti, a misliti je za mudrace, pisati za još mudrije, riječi su bile i ostale sredstvo bez kojeg ništa drugo nije moguće, a s njima sve je moguće pa i najveće stvari. Slobodni smo govoriti, ali važno je što govoriti, kome govoriti i kako govoriti. Čovjeku je prirođeno da govori materinjim jezikom, nama je to čakavica.

Jezik je, dakle, moćno sredstvo. Danas jezik poprima sve jednostavnije oblike izraza emocija, emotikoni prevladavaju u suvremenom jeziku. Tako se i kultura čitanja zgušnjava u sve kraće i emocijama i značenjem nabijene naslove. Malo se čita, a čitanje je prva razina mudrosti, druga je dobro izabrati što čitati. Prosječan čovjek misli da vlada jezikom, ali stvarnost je sasvim drugačija, jezik vlada njime. Jezik je mudar, on vlada već mnoga tisućljeća, a čovjek njime tek nekoliko godina ili nekoliko desetaka godina. Mnogi misle da je jezik samo izrečeno značenje, a on je mnogo više od samih slova sa značenjem. On je živi organizam koji kroz svoje govornike raste ili se smanjuje, razvija se ili propada. Njime se izražavaju svi ljudski osjećaji, sva ljudska moć i nemoć, pravda i nepravda, suze i smijeh imaju svoj izraz u jeziku.

Jezik je znak stvarne i pune egzistencije. Čovjek bez jezika zakinut za najveći dar jer, reći će Gadamer: „Tko ima jezik, ima i svijet.“ To možemo spoznati na temelju iskustva kada odemo u neku zemlju čiji jezik ne poznajemo.

Kolika je potreba jezika za ljudski život teško možemo i pojmiti, a uzimamo ga tako olako. Jezik je u svemu i sve je jezik. Jezik je moć mozga da pojedine izraze smjesti gdje im je mjesto i da im da smisao ali i da ih stvara, proširuje, barata s njima. Jezik okuplja obitelj ljudi koji se koriste istim jezikom. Jezik ima najveći mogući potencijal i možda jedino on uopće ima takav potencijal za razvoj čovječanstva u humanijem smjeru, ako nam je to još uvijek ideal… vjerujem da je.

U jeziku je pospremljeno svo dobro prošlih naraštaja i u njemu nas čeka svo dobro budućih naraštaja.

Jezik ima taj potencijal, nemojmo ga trošiti na beznačajne tričarije i kojekakve suvišne komentare. Jezik je svet alat kojim rijetki zbilja ovladaju, ali je, još jednom ćemo ponoviti, pun potencijala, dapače pršti njime. Jezikom ćemo stvoriti bolji svijet ako boljem svijetu posvetimo jezik.